Plašim se da često, nadam se zbog obaveza, briga i zauzetosti, a ne zbog nezainteresovanosti, dosade i razbribrige, nismo ni svesni koliko su znameniti Vrščani učinili u svom životu i kroz koja su iskušenja prošli da bi dostigli ono za šta su se borili. U svakom slučaju, ni jedno ni drugo nije izgovor za to da ne znamo ništa o ljudima koji su umnogome učinili našu varošicu poznatijom i svakako je obogatili u kulturnom, obrazovnom i sportskom smislu. Kako bi ih sačuvali od zaborava i stvorili od njih uzore, ulice i trgove nazivamo po njima. Podižemo muzeje, crkve i spomenike u njihovo ime da bismo im se odužili za amanet koji su ostavili. Baš jedan takav spomenik podstakao me je na razmišljanje: ''... On je poživeo 98 godina, skoro čitav jedan vek. Koja je to lepota, doživeti takvu starost, još biti poznat slikar. Mada, kad bolje razmislim, proživeo je on mnogo ustanaka, pa i ratova, balkanskih i svetskih. Trebalo je to sve izdržati. Tu niko nije bio ravnodušan, ma gde da se nalazio. A tek njegova profesija, pa ona se sigurno menjala i razvijala. Valjalo je ostati dosledan sve to vreme i odoleti promenama koje su ga snašle...''
Pavle Paja Jovanović, najstariji sin Stefana Jovanovića i Ernestine, rođene Deot, rođen je u Vršcu 16. Juna 1859. godine u takozvanoj Dečanskoj mahali, ili mali, koju su posle Velike seobe naselili Srbi iz okoline manastira Dečani. Paja je imao dva rođena brata i još trojicu braće i dve sestre po ocu, jer je njegova majka Ernestina umrla kada je on imao sedam godina, a otac se ubrzo oženio Marijom de Ponti, sestrom poznate mađarske glumice Lujze Blah. Iako je još kao dete posećivao crkvu gde ga je privlačila crkvena umetnost i ikonopis, značajan trenutak u njegovom životu dogodio se u vreme kada je pohađao nemačku realnu gimnaziju, za koju je rekao da ga je uspešno spremala za ''građanski život''. Naime, tokom njegovog školovanja donet je zakon da nastava u školama mora biti na mađarskom jeziku i tada je sve pošlo nizbrdo, ne samo po njega i njegovu braću, već za svu srpsku decu koja su pružala otpor nemilosrdnoj mađarizaciji i zbog toga nisu položila ispite. Nakon toga, otac, pragmatičan, nacionalno i politički ravnodušan, nije hteo da prihvati bilo kakve izgovore sinova koji su loš uspeh u školi pravdali patriotskim otporom. Dvojicu sinova je poslao na izučavanje zanata, dok je Pavle, kao najstariji, sticajem srećnih okolnosti i crtačkog dara uspeo da izbegne sudbinu šegrta i potom zanatlije, jer je otac želeo da izuči za mehaničara. Igrom slučaja, baš u tom periodu njegovu kuću je posetio tutor crkvene opštine u Vršcu Aleksandar Tokin. On je još ranije zapazio mladog Jovanovića da u crkvi gledajući ikone pravi uspešne skice i crteže. Došao je da ih pogleda jer je crkvena opština naručila od jednog bečkog majstora da im izlije šest zvona, a majstor je želeo da zvona ukrasi likovima svetaca te su mu bili potrebni uzorci za rad. Tako je Tokin odmah odabrao dva crteža i tražio da Paja jedan crtež popravi jer mu nije odgovarao i da izradi još tri crteža svetitelja u pravoslavnom duhu. Za ovaj posao Pavle je nagrađen sa dvanaest forinti i pohvalom bečkog majstora koji je nagovarao tutore da autora crteža pošalju u neku umetničku školu. Da sve bude kako valja pobrinuo se ponovo Aleksandar Tokin, koji je pohvale za dobro urađen posao doživeo kao lično priznanje i potvrdu svoje sposobnosti da prepozna talenat. Ponet time, nagovarao je oca da sina upiše na akademiju uz obećanje o finansijskoj pomoći i stipendiji Matice srpske.
Bez završene gimnazije i sa tek navršenih šesnaest godina nije ispunio uslove za upis. Ipak, imao je sreću da sa ocem zajedno u Beču naiđe na kuću Jozefa fon Dablinga, očevog druga sa kojim je proveo mladalačke dane u Vršcu. Dabling je Pavla primio na stanovanje i tako odigrao presudnu ulogu u trenutnku kada je otac saznao da sin ne ispunjava uslove za prijem na Akademiju. Tako je Paja Jovanović ostao u Beču, gde se u crtačkoj školi pripremao za Akademiju. Za samo jedno polugodište uspeo je da položi četvrti razred i da školske 1877/78 upiše Akademiju. Redovnu slikarsku nastavu na Akademiji savladao je za tri godine, ali je nakon toga na poziv dotadašnjeg profesora, slikara i dobrog likovnog pedagoga Kristijana Gripenkerla nastavio školovanje na specijalnom kursu za istorijsko slikarstvo. Međutim, ubrzo je prešao u Majstorsku školu Leopolda Karla Milera. Novi učitelj ga nije prihvatio srdačno i bio je među slabijim učenicima u klasi. Međutim, u leto 1882. godine na godišnjoj izložbi radova učenika i profesora Akademije izlaže svoju sliku ''Ranjeni Crnogorac'' i biva nagrađen carskom stipendijom i pohvalnim kritikama u bečkoj i srpskoj štampi. Ovom nagradom omogućio je sebi studijsko putovanje po Crnoj Gori kako bi izradio skice i obezbedio autentičnu građu za dalje radove.
Dela ''Slepi guslar'', ''Mačevanje'' i ''Krvna osveta'' koja je izradio pod budnim okom profesora Milera, odredile su njegovu dalju profesionalnu sudbinu. Ubrzo sklapa ugovor sa Galerijom ''Frenč'' iz Londona gde odlazi da radi i izlaže. Nakon prvog pojavljivanja njegovih slika u Londonu oglasili su se kritičari koji su imali samo pohvale o sada već poznatom umetniku Paji Jovanoviću. Međutim, iako je pored dobrog honorara imao i stan i atelje u Londonu, požalio se svom izdavaču: ''Slikao sam podgoričko sunce po londonskoj magli, a crnogorske sokole po engleskoj kokoši'' – kako slikovito kaže. Tako je on radi prikupljanja materijala za naredna dela ponovo krenuo na putovanje. Kraj 1885. i prve mesece naredne godine proveo je u Egiptu i Maroku. O tom putovanju svedoče skice i studije po kojima je kasnije uradio dela poput ''Ukrotitelj zmija''. Iz Afrike se tada vratio u Minhen, gde je zakupio slikarski atelje, ali je i dalje izlagao u Londonu.
Zahvaljujući dobroj prodaji slika imao je sredstva za česta, dugotrajna i skupa putovanja. Posećivao je evropske prestonice, Beč, Pariz i London, obilazio je Italiju, Rim i Napulj, boravio je u Grčkoj, u Atini, a sa poznatim ruskim slikarom Francom Ruboom putovao je po Kavkazu. U tom razdoblju nastaju kompozicije koje se danas smatraju remek delima srpskog realističkog slikarstva. To su uglavnom studiozno obrađene scene poput ''Kićenje neveste'' (ispod), ''Bacanje kocke'', ''Crnogorska krčma'', ''Povratak čete Crnogoraca iz boja'' i ''Krvni umir''. Nakon toga prelazi prvo u Pariz, a nekoliko godina kasnije i u Beč i sklapa znatno povoljniji ugovor sa londonskom galerijom ''Tut i sinovi''. Često je zbog velike potražnje slika bio prinuđen da slika po nekoliko replika ili varijanti jedne kompozicije.
Njegov uspeh pročuo se i u domovini te je 1890. godine proglašen redovnim članom Srpske kraljevske Akademije, što mu je omogućilo da prvi put izlaže u Beogradu 1893. godine. Poslednje decenije XIX veka njegova dela prodavala su se više nego uspešno, a on je baš u to vreme neumorno stvarao. Naime, nakon uspostavljanja veze sa srpskom političkom elitom sklapa pogodbe koje će ga svrstati među značajne ličnosti srpske istorije umetnosti. U okviru priprema za Milenijumsku izložbu, Saborski odbor u Sremskim Karlovcima pozvao je Jovanovića 1895. godine da se prihvati izrade monumentalne istorijske kompozicije ''Seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem''. Pored ove slike, za istu izložbu Paja Jovanović radi veliku kompoziciju- postanak grada Vršca, poznatija kao ''Vršački triptihon''. Bez dana zakašnjenja, u proleće 1896. godine on predaje naručiocima dve velike slike, urađene za izložbu, kojom su Mađari u Budimpešti obeležavali hiljadugodišnjicu svoje državnosti. Zahvaljujući nezapamćenom interesovanju koje je u srpstvu probudila kompozicija ''Seoba Srba'', usledila je i porudžbina srpske vlade da Jovanović za Svetsku izložbu u Parizu izvede drugu, još veću, istorijsku sliku sa predstavom ''Krunisanja cara Dušana u Skoplju za cara Srba, Grka i Bugara''. Usledile su opsežne pripreme na kojima mu je savetnik bio istoričar Stojan Novaković. Posao je bio na vreme završen, a slika izložena u Parizu. Ponet uspesima i nagradama, gotovo istovremeno uradio je još nekoliko monumentalnih kompozicija. Tako su nastala njegova čuvena dela: ''Takovski ustanak''(dve verzije), ''Ženidba hercoga Ferija IV s Jelisavetom Habsburškom'' ''Ženidba cara Dušana'' ''Sv. Sava miri braću'' ''Sv. Milutin kralj srpski''.
Početkom XX veka odlazi na prvo putovanje u Ameriku, gde je takođe mnogo radio. U to vreme u Americi slikao je, pored ostalog, i portrete i to uglavnom po porudžbini, među kojima se ističu oni rađeni za porodicu Mihaila Pupina. Međutim, iako je želeo da izradi portret Nikole Tesle, do realizacije ove umetnikove želje ipak nije došlo. Nakon povratka iz Amerike radio je na izradi ikona za ikonostas Saborne crkve svetog Đorđa u Novom Sadu, a nakon toga boravio je u Beču i povremeno putovao za Beograd, uglavnom radi slikanja portretskih porudžbina. Za vreme rata živeo je i spokojno radio u Ženevi. Jedan kratkotrajan boravak u Budimpešti iskoristio je da sklopi brak sa Bečlijkom Herminom-Muni Dauber. Po završtku rata boravio je u Beogradu; trebalo je ovekovečiti pobedu i pobednike te je tada naslikao portrete članova vladajuće kuće Karađorđević. Izradio je i portrete članova porodice Dunđerski i istorijske kompozicije ''Osveta Kosova'', ''Kosovska vila'' i ''Kumanovo za Kosovo''. Da su godine, uprkos izuzetnoj vitalnosti, ipak uticale na Jovanovićevu životnu i radnu aktivnost najbolje pokazuje to što se od neumornog svetskog putnika pretvorio u mirnog građanina. Ipak, kičicu i paletu nikada nije ispuštao iz ruke. Neposredno pred Drugi svetski rat ponovo dolazi u Beograd, gde je proživeo ratne i prve posleratne godine i skoro kao devedesetogodišnjak uspeo je da naslika više portreta ''Maršala Tita''. Orden zasluga za narod I reda dobio je 1949. godine. Poslednje godine života proveo je u Beču, dosta usamljen jer su mu vid i sluh bili znatno oslabili. Umro je 30. novembra 1957. godine u gradu gde se školovao i stekao glas svetskog slikara. Beogradu je zaveštao znatan deo svoje likovne baštine, što je 1970. godine Muzej Beograda iskoristio i taj poklon učinio pristupačnim javnosti, otvorivši za posetioce Legat slikara Paje Jovanovića.
Autor: Miloš Višacki