„Igrao je tako da ga je pasija bila gledati. Ovaj nam se čovek svaki dan sve više i više dopada i opažamo da svakim danom na polju svoje umetnosti sebe napred korača“.
Ovo je zabeleženo u jednom vršačkom listu davne 1873. o ulozi Živka u „Ciganinu“, čuvenom komadu mađarskog pisca Edea Sigligetija, koja je proslavila našeg Andru.
Andrija Andra Lukić rođen je u Vršcu 22. februara 1852. u zanatlijskoj porodici. Osnovnu školu je završio u Vršcu, a gimnaziju u Vršcu i Aradu. Veoma rano se zainteresovao za pozorište, pa je već kao trinaestogodišnjak nastupao sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, kada je gostovalo u Aradu. Ljubav prema pozorištu se učvrstila zahvaljujući posetama pozorištima u Budimpešti i Beču. Za te predstave on kaže:
„Te su predstave bila čarolijska sila, nešto iz oblasti onih bajki koje mi je majka pripovedala, i ja sam smatrao tada još, u tim danima, pozorište kao svetiteljski hram. U meni iskrsnu čudna neodoljiva težnja da sav svoj život posvetim tom idolu.“
Profesionalnu karijeru započinje u Starom Bečeju 1870. u putujućoj trupi Laze Popovića. Debitovao je ulogom tamničara Jozne u komadu Vikotra Igoa „Marija Tjudor“. Već nakon dve godine gostuje na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu ulogom u komadu „Demon“ i odmah postaje stalni član ovog pozorišta, u kome će igati sve do penzije.
Veliku popularnost mu donosi uloga Živka u komadu „Ciganin“. Sa tom predstavom gostuje u Vršcu 1873. Njegovi surađani bili su potpuno oduševljeni, o čemu svedoče brojne novinske kritike (gore) i predviđali su mu sjajnu budućnost.
Iako je bio lep i markantan muškarac, nije imao uspeha u ulogama zavodnika, jer su mu zbog sporog hoda i tihog govora više odgovarale karakterne uloge starijih ljudi. Fantastično je uspevao da pronikne u psihu svojih likova, da izrazi ljubomoru, grižu savesti i strah, a posebno je bio upamćen po maestralnim scenama smrti. Odigrao je više stotina uloga, tumačeći likove brojnih domaćih i stranih pisaca poput Vilijema Šekspira, Fridriha Šilera, Koste Trifunovića, Jovana Sterije Popovića i drugih.
1864. ženi se Vrščankom Kristinom Brašovan, takođe fenomenalnom glumicom i članicom Srpskog narodnog pozorišta. Zajedno su učestvovali na brojnim dobrotvornim manifestacijama vršačkih društava.
Koliko je bio vezan za svoj rodni grad pokazuje činjenica da je dvadesetpetogodišnjicu svoje karijere proslavio u Vršcu sada već nadaleko čuvenom ulogom Živka u „Ciganinu“, kao i jubilarne četiri decenije rada ulogama u komadima „Babije leto“ i „Maksim Crnojević“. Za svoj dugogodišnji rad dobio je mnogobrojne nagrade, među kojima su i Orden Svetog Save IV stepena i Danilov orden IV stepena.
Sa publikom se oprostio 28. aprila 1911. u Pančevu. Iako se zvanično penzionisao, nije se potpuno povukao sa scene, nastupao je u Vršcu na dobrotvornim predstavama. Umro je od srčanog udara 11. marta 1914. U znak sećanja na ovog vršačkog doajena, jedan trg u Vršcu nosi njegovo ime.