“Bavite se sportom, makar i rekreativno. Nikada ne odustajte od svojih želja, jer ćete samo velikim radom i zalaganjem doći do željenog uspeha”, poručuje nam Dušan Gvozdić, najmlađi trener u istoriji naše košarke, koji je svoju karijeru započeo sa samo 20 godina. Ostvario je veliki uspeh u Srbiji, Rusiji, Litvaniji, Ukrajini i Bosni, a radio je i kao asistent trenera reprezentacije Srbije Dušana Ivkovića.

Tim KK “Vršac Swisslion” je preuzeo na polusezoni 2014/2015. To je bila najuspešnija sezona od kad je tim promenio ime u Vršac. Osvojili su Kup Srbije, bili u polufinalu Kupa Radivoja Koraća i jedan koš udaljeni od plasmana u Superligu. Naredna sezona nije krenula tako dobro i vrščani se trenutno nalaze u donjem delu tabele. Zbog toga, ali i još nekih razloga, Gvozdić je podneo ostavku i pritom izjavio: “Želim da saopštim javnosti da od danas neću biti trener KK „Vršac Swisslion“. Razlozi su brojni, vrlo složeni, što zahteva široka razlaganja, a to u ovoj izjavi nije moguće. Rezultati koji su postignuti samo su deo tog obrazloženja i ne mogu se definisati da su u okvirima očekivanih kriterijuma - i mojih i klupskih. Zahvalio bih se Upravnom odboru kluba, direktoru, saradnicima i svima koji su me podržavali, na maksimalnoj korektnosti prema mom radu i zalaganju. Svojim odlaskom ostavljam prostor nekom drugom treneru da pokuša da klubu da neki novi doprinos, koji klub svojom reputacijom svakako zaslužuje“

Pročitajte šta nam je rekao o tome kako je započela njegova karijera, koju su to izazovi koje donosi posao trenera i iskustvima koja je stekao tokom rada.


Kako ste odlučili da se bavite poslom trenera?
Košarku sam počeo da treniram vrlo rano, sa samo sedam godina. Sa profesionalne strane to nikome ne preporučujem. Ranije sam krenuo u školu i zbog toga nisam mogao da pariram svojoj generaciji sa rastom. Došli smo do kadetskog uzrasta i već tada nije bilo prostora za mene u ekipi. Tada sam shvatio da volim košarku i da ću sigurno ostati vezan za nju u bilo kojoj funkciji. Tokom srednje škole, u dogovoru sa čuvenim domarom Hemijske škole, “Ćaletom”, kako smo ga zvali, počeo sam da držim treninge.
Izuzetno lako sam se odlučio za trenerski posao. Košarku sam trenirao do svoje sedamnaeste godine, kada sam shvatio da nisam bio dovoljno dobar da bih se profesionalno bavio njom kao igrač. Odmah nakon završetka igračke karijere, znao sam da cu i dalje ostati u košarci.
Kada me je kao srednjoškolca rođeni brat upitao čime bih voleo da se bavim u životu, odgovorio sam da bih voleo da ostanem u košarci kao trener.

Kao trener ste radili u Rusiji, Belorusiji, Litvaniji, Ukrajini… Koje su razlike u radu i igračima tamo i u Srbiji?
U profesionalnoj košarci nema mnogo razlike što se tiče rada.
Moje zapažanje je da su Litvanija i Srbija vrlo slične što se tiče obuke igrača, jer naše dve nacije imaju mnogo kvalitetniji rad sa mlađim kategorijama od ostalih zemalja.
Ono što je specifično za naše trenere, a sto su mi rekli da je na igrače ostavilo najveći utisak, jeste autoritativni pristup radu koji je karakterističan za našu trenersku školu na koji oni nisu navikli.

Koje posebne momente u karijeri biste izdvojili kao najdraže?
Svaki uspeh mi je drag, ali među najdražima izdvajam:
- osvajanje Jadranske lige sa KK”Hemofarm”, Vršac
- poziv od tadašnjeg selektora Ivkovića
- osvajanje PRVE medalje za reprezentaciju Srbije 2009. godine u Poljskoj

Kako je bilo raditi u reprezentaciji sa Dušanom Ivkovićem?
Pre svega, velika je čast ali i ogromna odgovornost.
Ono što sam shvatio u reprezentaciji jeste da se kvalitet rada koji sam do tada imao kroz rad po klubovima sa vrhunskim trenerima, pre svega Željkom Lukajićem, ne razlikuje previše od rada u reprezentaciji.

Kakav odnos imate sa igračima koje trenirate?
Mislim da je to pitanje pre svega za njih. Lično se trudim da na terenu to bude potpuno profesionalni odnos, a van terena otvoren i prijateljski.

Da li mislite da posao trenera u Srbiji ima perspektivu?
Trenutna ekonomska situacija u Srbiji je vrlo teška i to se odrazilo ne samo na sport, nego i na sve ostalo u našoj zemlji. U ovom momentu je vrlo teško baviti se trenerskim poslom i živeti u Srbiji. Ja se iskreno nadam da će država naći načina da pomogne sportu, a samim tim i trenerskom kadru, jer je sport sigurno najbolja reklama za državu.

Koji su Vaši planovi za budućnost?
Planovi su mi da ostanem u košarci i da se i dalje usavršavam, a gde će me profesionalno odvesti moj posao…to je vrlo teško reći.

Da li ste pratili Vršačku uličnu olimpijadu i koje je vase mišljenje o ovom događaju?
Jesam. Mislim da je to fenomenalan projekat i mnogo mi je drago da mladi ljudi kao vi rade na popularizaciji sporta i ulažu svoje vreme i energiju na najlepši mogući način.

Da li biste želeli da poručite nešto našim čitaocima?
Bavite se sportom, makar i rekreativno. Nikada ne odustajte od svojih želja, jer ćete samo velikim radom i zalaganjem doći do željenog uspeha.

 

Objavljeno u Studentski intervju
  • 1
  • 2
  • 3

edukacija

iserbia

eVrsac

VrsacMOJKraj

ClickMan

VrsacPlus

OpstinaVrsac

TOV

KulturniCentarVrsac

ArchLAB

Cefix

OklagijaRS

PricajmoOTome

PokrajinskiSekretarijatZaSportIOmladinu

parakvadvs