Počeću otvoreno i direktno rečima da ovo nije tačno.
Opšte je poznata činjenica da se deca i roditelji ne slažu, pogotovo u periodu buntovne adolescencije. Možda zato što smo previše sličnih karaktera, jer važi ona "iver ne pada daleko od klade". Možda i zato što se mlađe generacije svojski trude da se otrgnu od osuđenosti da žive isto kao neko drugi, makar ili čak i pogotovo ako su to njihovi roditelji (vodeći se parolom " ako radiš ono što je do sada rađeno, nećeš doći do novih rezultata"), stoga i rade stvari za koje vrlo dobro znaju da njihovi roditelji ne bi nikad.
Uporedivši jaz između sebe i svojih roditelja i sebe i svoje dece, je l' ste uvideli razliku? Koji je veći? Naravno da je ovo pitanje bilo retoričko, pošto svi znamo da današnji tinejdžeri pojma nemaju o tome ko su im roditelji zaista i kako su se oni provodili u svojoj mladosti, pre perioda svakodnevnog vezivanja kravate, ispravljanja nabora na uskim suknjama ili navlačenja preteške i pretesne uniforme. Zanimljiva zajednička nota obe generacije je ona da svi zaboravljamo da se nismo zreli rodili, spremni za rad i samostalan život i da su nam za to potrebna iskustva. A koja iskustva danas mladi dobijaju?
Sigurno ste primetili novonastalu iskrivljenost kičme vašeg deteta dok mu lice tek ponekad ozareno osmehom obasjava svetlost ekrana od 5 inča po dijagonali. Sigurno ste se i zapitali šta to dete vidi u svojoj spravici, zašto više ne želi da se druži s vama, podeli po koju misao, a da je frustracija odsutna u glasu, dok su jedini vaši komentari, naravno nemoćni da bilo šta promene, "ovoga u moje vreme nije bilo", poneka vrisnuta rečenica: " Prekini da drndaš to sokoćalo!" ili eventualno oduzimanje igračke. Pa svakako da su nemoćni, jer od tada pa do sad prošli smo period od prstiju, kamenja, drvene računaljke do ajfona i androida. Želite da se približite detetu nekako, jer novopečeni vidovi komunikacije uspeli su samo da vas otuđe. S obzirom da ljudska mogućnost da upija znanje slabi s povećanjem razlike između godine koja piše u ličnoj karti i ove kalendarske, te bi nadoknađivanje znanja i poznavanja novih tehnologija suviše dugo trajalo, a ne pomaže ni činjenica da je brzina razvoja tehnologija velika, gde je za tehnološki napredak potrebno nekoliko nedelja, pa čak i sati. A i što biste se mučili kad sve što vaše dete treba da uradi jeste da ostavi telefon i provede tih par sati koliko ste nedeljno porodično na okupu svesno dešavanja oko sebe?
Ljudi često spominju neke zablude današnjice i tu ubrajaju neke politike, medije, slobodu, teorije zavere i šta god. Najveća zabluda današnjice je da decu odgajaju njihovi roditelji. Brzina sveta i dešavanja diktira tempo života, a u taj život svrstava se i: "Hej, sunce, i danas radim malo duže, nadam se da ću bar danas stići na večeru.", " Sutra odlazim na poslovno putovanje i možda se neću vratiti do kraja sledeće nedelje. Imaš hrane u frižideru, ostavljam ti nešto para. Pazi šta radiš, nemoj puno da se zabavljaš i obavezno uči. Doneću ti neki poklončić, kao i svaki put, ne brini." ili eventualno "Tata je dobio unapređenje, ali će morati da radi i živi u Paraćinu. Plata je dosta veća, tako da ne ide džabe. I ne brini, dolaziće svakog vikenda, biće sve okej. Idi mu čestitaj."
Sa 10, 13, 17 pokušavamo da verujemo da znaju šta rade i da je sve to za naše dobro, za osiguravanje egzistencije, budućnosti, školovanja, da bude para i za poneki luksuz, putovanje. Istina je da u sebi čekamo momenat kada će nas ponovo zavrteti u naručju, jer se pravimo da smo ptice s najvećim krilima u celom kraljevstvu. I tako čekamo da se nešto promeni, da neko promeni naš i možda ceo svet, dok mi na kauču "blejimo" dok dadilja broj 5 kuva ručak, gledajući televiziju na kojoj prikazuju da je neka starleta na nekom rijalitiju gađala nekog lika čašom za šta joj je produkcijska kuća verovatno otplatila neki kredit, eventualno 100 pari cipela. Telefon u džepu vibrira da obavesti da je Marko lajkovao sliku featuring naša nova faca (sindrom takođe poznat kao kompleks-3kile-šminke), jer tako smo u mogućnosti... U mogućnosti da pobegnemo od stvarnosti. Ili čega god.
Da li smem onda još jednom da napišem svoje stanovište da više nije tačna rečenica starijih "ja sam bio u tvojim godinama, ti u mojim nisi", pošto smo ionako svi svesni da nas ne odgajaju kako su njih podizali, da oni nikad nisu živeli stilom života kojim mi živimo, a da nećemo ni mi njihovim?